Monday, December 24, 2012

ANĐEOSKA POSLA



Moja prijateljica voli lijepo. I lijepo voli. Volim i ja nju.

Moja se prijateljica voli lijepo dotjerati. Umota se u plahtu, poveže se špagom i na špagu  nakači četiri od konca spletene ruže i jednog plavog vunenog puža, pa takva dođe na posao. 
Onda, unatoč mreži od ruža i užadi, i unatoč pužu koji azurno vrišti; i unatoč svim zabranama – 
na vrh usne položi nekoliko cigareta i pusti da joj pepeo pada po spisima. Šuti. 
Rješava tužne ili tvrdoglave sudbine u magli dima. Lista papire zamrljane garežom, 
s naočalama na vrh nosa. 
Odlučuje glavom i usput uzdiše s nečim što u grudima rijetko tko takvog tkanja ima. 
Moja je prijateljica, osim što voli lijepo, i dobra. Čudna je, ali ima dobro srce, tako bi to ljudi rekli.

Moja prijateljica ne voli zabrane, ali voli anđele i maslačke.

Kad joj se iz stana iselio muž, oličila je zidove u nekoliko boja, tako da joj stari dom sad bude novi. Hodnik je zatrpala anđelima. Svuda je s komoda i zidnih polica zijevalo puno, puno malih anđela. Staklenih i porculanskih, s krilima koja se proziru.  I sa stropa su visjeli anđeli napravljeni od trešnjinog drveta zamazanog bijelom akrilnom bojom i s krilima od krep papira.

Onda je,  na vidno mjesto i u sred te anđeoske svite,  zalijepila maslačak. 
Odnosno, nije ga lijepila ona, već ličilac staklenog oka.

Moguće da mu je baš zbog tog komadića stakla, ili su u pitanju bile velike (i lijepe) grudi moje prijateljice– tapeta gigantskog maslačka pobjegla milimetar u krivo.

Milimetar, ali dovoljno za hrpu anđeoskih očiju. Piljili su ne trepćući. Mjerkali su ne dišući. Čak i noću. U vrijeme dok je moja prijateljica spavala i sanjala uvijek lijepe snove.

Procjep na stapki maslačka uočio je anđeo s ormarića za cipele. Jedan prilično anemičan, ali grleni primjerak od porculana.

Na njegov prvi poklik, probudilo se sve što diše. Na drugi i treći i sve što nikad nije i neće disati.

Procjep je „pao“, iako je prethodno promakao i iskusnom i estetski izoštrenom oku kao što je ono u moje prijateljice.

Ličilac staklenog oka je ujutro pozvan na popravni ispit. 
Jer, zaboravila sam reći, moja prijateljica je dobra, ali lijepo je u ovom slučaju bilo preče. 
I njoj i anđelima.

Ličilac staklenog oka je došao. Bilo mu je žao zbog pogreške. Učinite će sve da popravi stvari.

Tako je rekao i bez puno pompe raširio je svoje ružičasto ofarbane ljestve. Popeo se na njih i odozgo nekoliko minuta razmišljao o problemu. Iako je greška bila pri samom korijenu. Na stapki.

Dok su mu nos golicali maslačkovi paperjasti izdanci, anđeli su i dalje gledali. 
Onaj s ormarića za cipele posebno.

Mojoj prijateljici je zazvonio telefon. 
Iz slastičarnice u kojoj godinama u isto vrijeme naručuje dječju rođendansku tortu, 
nekad u obliku košare, nekad šešira – ovisi o tome što će u tom trenutku veseliti njezino dijete, javljali su da im je žao.

Jednostavno – žao.

Gužva je. Pred Božić svi žele kolače i torte.

- Žao nam je.

I mojoj prijateljici je bilo žao. Kao da je ona birala termin rođenja svoga djeteta.

Sjela je na pod i razmišljala o tome kako inače rado i lijepo kuha. I pravi kolače. 
Ali kako je ljuta na sebe što nikada nije naučila praviti lijepe kolače u obliku košarica i šešira. 
S likom princeza i konjića purpurne grive. Kako plete ruže i puževe, a ne zna raditi Matovilke.

Razmišljala je i o tome kako će ovo biti prvi od pet rođendana njezinog djeteta bez torte 
u obliku nečega. Bilo čega.

I malo je bila umorna. Od spisa. Od ljudi koji se u tim spisima svađaju i ne žele dogovoriti.
Koji čine nesreću jedni drugima. I od nervoznih šefova i snijega koji se topi.
 I bivšeg muža, iako se iselio iz stana.

I dok je tako razmišljala, bila je još više tužna. 
Nije se čak obradovala ni trenutku u kojem se  stapka maslačka sljubila sama sa sobom. 
Stopila kao da nikad procjepa nije ni bilo.

- Kakvu kosu ima Matovilka? – pitao je ličilac sa staklenim okom – Crnu ili je plavuša?

Anđeli su prevrnuli očima.

Moja prijateljica se sabrala, obrisala s očiju  nešto nalik na suze (zapravo, to su i bile suze, ali zašto bi to itko morao znati) i natočila jeger sebi i ličiocu staklenog oka.

- Valjda plavu – rekla je šmrcajući.

Naravno, i u tim trenucima mojoj prijateljici lijepo nije dalo mira, jer Matovilka s čokoladnom kosom nije isto što i Matovilka s kosom od marcipana. Osim toga, crnke imaju oštrije crte lica.

Ličilac je šutio. Njemu je crna kosa baš lijepa i daje neku draž ženi koja je nosi na glavi .

Moja prijateljica još jednom šmrcnula i potom obrisala naočale rubom stolnjaka.
 Nataknula ih je na nos i ispod njih škicnula u muškarca nasuprot nje.

Anđeli su na to popizdili. Posebno onaj anemični i sitničavi s ormarića za cipele.

Moja prijateljica je primijeti da ličilac sa staklenim okom ima vraški zgodno tijelo. 
Naravno, primijetila je ona to i prije, dok se ovaj izvijao na ljestvama gledajući prema dolje 
(jer s tog kuta gledišta bolje i brže rješava probleme), ali nije stigla o tome misliti.

Moja prijateljica me je maloprije sva u čudu nazvala.

Kaže, prije sat vremena na vrata joj je pozvonio Anđeo.

- Pa kud još jedan? – pitala sam je.

- Ali ovaj ima tortu! I na torti dvorac. I u dvorcu Matovilku.

Svi anđeli u stanu moje prijateljice šute. Osjećaju se malo postiđeno. Samo je jedan nasmijan. 
Pije jeger, priča o tome kako nije problem ispeći žuti biskvit i od njega sazidati dvorac, 
pa sve to onda pogletati i oličiti šarenim kremama. Priča i smješka se. Nije gay. I ima stakleno oko.



LinkWithin

Related Posts with Thumbnails