VEDRANA RUDAN: Život bez krpelja
>
> Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim
> restoranima, jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na
> ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki.
>
> Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca. Toskansko sunce je
> veliko, debelo i crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela.
>
> Osjećala sam se kao pijanac u bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa
> najljepša torba na svijetu. Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele
> pletenice, janjeća koža pretvorena u dragulj. Volim je onako kako neka majka
> voli nerođeno dijete.
>
> Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u
> kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine
> Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive
> dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i
> nedjeljom rade do deset navečer.
>
> Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč. Božićni Beč! U zraku miris punča i
> kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih
> pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti,
> večera Kod Jere.
>
> Jere je fenomenalan lik. Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u
> kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena
> paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču.
>
> S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je
> iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije
> bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare.
>
> Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se
> topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit
> ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u
> šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas... Uz naše ceste ništa
> ne raste.
>
> Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu. Kočije, bijeli konji, Židovska četvrt,
> prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada,
> ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom...
>
> Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji. Alpe,
> kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima,
> hladne, zvjezdane noći...
>
> Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma
> kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode
> izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo
> pokazuju.
>
> One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi
> koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju,
> drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i
> petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon
> njihove smrti ostati.
>
> Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo
> rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što
> nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet
> godine života.
>
> Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast
> trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može
> dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije
> podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva
> ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro,
> osam ujutro...
>
> Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić. Vrištanje doneba, bijesan
> pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku.
>
> Prvi razred, drugi razred, treći razred.
>
> Instrukcije, upis preko veze u srednju školu.
>
> Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav... Čekanja da ti se
> dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri
> ujutro, pet ujutro. Ne paničari,stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija.
> Marka. Jelene.Vesne. Mace. Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u
> pet popodne. Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila.
>
> Diplome. Aleluja.
>
> Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi
> je užas.
>
> O plaći da se i ne govori. Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila,
> dobro, uvijek sam pitala, koliko ti treba?
>
> A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga voliš
> najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući smo
> tjedan prodali sve što se prodati moglo.
>
> Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do
> posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili
> smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni
> za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više
> nego vlastitu djecu.
>
> Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji
> ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego kljunove
> ubadaju u živo meso?
>
> A i ti unuci? Što to oni imaju bez čega ja ne bih mogla?
>
> Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset.
> Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći
> postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu,
> hoće tatu, gdje mu je duda... Nema šanse.
>
> Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a velika krv.
> Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života.
> Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom!
>
> Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo
> i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti
> u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić.
>
> Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad
> fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci
> ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.......
>
>
> Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim
> restoranima, jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na
> ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki.
>
> Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca. Toskansko sunce je
> veliko, debelo i crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela.
>
> Osjećala sam se kao pijanac u bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa
> najljepša torba na svijetu. Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele
> pletenice, janjeća koža pretvorena u dragulj. Volim je onako kako neka majka
> voli nerođeno dijete.
>
> Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u
> kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine
> Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive
> dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i
> nedjeljom rade do deset navečer.
>
> Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč. Božićni Beč! U zraku miris punča i
> kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih
> pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti,
> večera Kod Jere.
>
> Jere je fenomenalan lik. Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u
> kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena
> paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču.
>
> S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je
> iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije
> bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare.
>
> Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se
> topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit
> ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u
> šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas... Uz naše ceste ništa
> ne raste.
>
> Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu. Kočije, bijeli konji, Židovska četvrt,
> prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada,
> ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom...
>
> Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji. Alpe,
> kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima,
> hladne, zvjezdane noći...
>
> Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma
> kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode
> izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo
> pokazuju.
>
> One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi
> koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju,
> drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i
> petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon
> njihove smrti ostati.
>
> Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo
> rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što
> nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet
> godine života.
>
> Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast
> trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može
> dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije
> podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva
> ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro,
> osam ujutro...
>
> Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić. Vrištanje doneba, bijesan
> pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku.
>
> Prvi razred, drugi razred, treći razred.
>
> Instrukcije, upis preko veze u srednju školu.
>
> Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav... Čekanja da ti se
> dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri
> ujutro, pet ujutro. Ne paničari,stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija.
> Marka. Jelene.Vesne. Mace. Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u
> pet popodne. Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila.
>
> Diplome. Aleluja.
>
> Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi
> je užas.
>
> O plaći da se i ne govori. Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila,
> dobro, uvijek sam pitala, koliko ti treba?
>
> A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga voliš
> najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući smo
> tjedan prodali sve što se prodati moglo.
>
> Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do
> posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili
> smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni
> za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više
> nego vlastitu djecu.
>
> Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji
> ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego kljunove
> ubadaju u živo meso?
>
> A i ti unuci? Što to oni imaju bez čega ja ne bih mogla?
>
> Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset.
> Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći
> postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu,
> hoće tatu, gdje mu je duda... Nema šanse.
>
> Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a velika krv.
> Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života.
> Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom!
>
> Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo
> i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti
> u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić.
>
> Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad
> fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci
> ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.......
>
