This one tells a lot.
Kada se velikog grčkog filozofa Sokrata pitali zna li lijek protiv ljubavi
na prvi pogled odgovorio je krako i jasno: "Treba pogledati i drugi put."
Stvarna ljubav - Ljubav na drugi pogled
Što je, zapravo, ljubav? Stvarna, prava ljubav!
Potražimo li u knjižarama, ili u javnim knjižnicama, knjigu koja se bavi
osjećajem ljubavi, pronaći ćemo - uz rijetke iznimke- popularna izdanja o
seksualnim ili bračnim problemima.. U njima ćemo naći više ili manje
korisne savjete o održavanju uspješnih spolnih odnosa, odnosno bračnih ili
vanbračnih ljubavnih veza. Očito se seksualni odnos te zajednički život i
veza dvoje ljudi suprotnog, ili možda i istoga spola, poistovjećuju s
ljubavlju. A to nije tako!
Ljubav je, stvarna ljubav, ipak, nešto drugo.
Zabluda, koja je vrlo proširena, i mnogog mladića zavara, jest da je ljubav
nešto što uvijek samo užitak stvara.
Kada se dvoje ljudi zavole i stupe u ljubavni odnos, očekuju da će zajedno
biti sretni do kraja života. No to se u životu, na žalost, ne događa često.
Netko nam se može sviđati i da ga ne volimo, ali ne možemo nekoga voljeti
ako nam se ne sviđa. A da li će se to pretvoriti u ljubav, pokazat će se
tek kasnije, kad prođe faza sviđanja i zaljubljenosti.
Želja za spolnim odnosom pa čak i za zajedništvom još nisu ljubav, ona se
može - ali ne mora - razviti kad se partneri bolje upoznaju i nauče
razumjeti, poštovati i prihvaćati jedno drugo bez pokušaja da ga promjene.
Stvarna je ljubav osjećaj koji ne ovisi o partnerovoj ljubavi i ne
zahtijeva uzvraćanje pod svaku cijenu.
Zajedničko druženje ili življenje i održavanje seksualnih odnosa nisu bitni
dijelovi ljubavi - ili čak istovrsni s njom. Oni se često događaju i
nevezano uz ljubav.Osobe, ljudska bića, koja osjećaju seksualni užitak bez
osjećaja ljubavi nisu bolesni ili grešni.
Uživanje u seksualnom odnosu se pojavljuje s osjećajem ljubavi i bez njega,
baš kao što se i ljubav može - ali ne mora - osjetiti zajedno sa seksualnom
željom i s njezinim ispunjenjem. Ljubav, seksualnost i zajedništvo nisu
istovrsni pojmovi.
Većini ljudi je teško razumljiva i neprihvatljiva vrlo jednostavna, logična
i jasna činjenica da naša ljubav ne ovisi o tome što voljena osoba osjeća
za nas, niti da to što mi nekoga volimo ne izaziva nužno njegovu ljubav za
nas. Nikoga ne možeš prisiliti da te voli. Kao što niti osoba koju volimo
može nas prisiliti da ju prestanemo voljeti.
Za sreću je nužno shvatiti razliku između ljubavi i zaljubljenosti, ljubavi
i seksa, kao i između ljubavi i ljubavne veze. I, najvažnije, neophodno je
shvatiti utjecaj razvoja osobnosti na sposobnost davanja i primanja ljubavi.
Ljubav je vezana uz svjesnu odluku o brizi za dobrobit druge osobe bez
očekivanja da briga bude uzvračena. Ljubav je primarna, izvan seksualnosti,
a upravo ta ljubav je jamstvo povjerenja i sigurnosti, priprema za
seksualnost, za njene predigre, njezine igre i doživljavanje, te za nove
oblike ljubavi. Afektivno vezivanje sa ljubljenom osobom je kod ljubavi
primarno, a seksualnost je samo jedan od načina vezivanja dvaju ljudskih
bića. Dobri, nesebični i samozatajni međuljudski odnosi, te u krajnjoj
liniji razvoj morala i ljubavi, temelje se na bezuvjetnom altruizmu. Samo
se bezuvjetna ljubav s pravom može zvati ljubav, dok je uvjetna ljubav koja
traži protuusluge od ljubljene osobe, samo "pseudoljubav".
U Bibliji, u prvom pismu Ivanovu, nalazimo tvrdnju: "Nema straha u ljubavi;
tko se, dakle, boji nije savršen u ljubavi."
Ljubav je dijete slobode. Ako se čovjek plaši, nije slobodan. On je ovisan
o "kazni", o odbijanju i odbacivanju. Zato se nastoji svidjeti drugima kako
bi ga oni prihvatili i voljeli. Budući da vjeruje da su mu njihova
naklonost i ljubav nužne, uvjerit će sam sebe da voli svakog čovjeka koji
mu to, prema njigovoj procjeni, može ostvariti. Ali on, zapravo, ne može
stvarno nikoga voljeti, jer on ljude treba, o njima je ovisan. Možemo ga
usporediti s putnikom koji je zalutao u pustinji, ostao bez vode i u
posljednjem trenutku naišao na oazu s izvorom pitke vode. Nitko neće
ustvrditi da on taj izvor voli. On taj izvor treba, o njemu je ovisan i
iskoristit će ga jer će mu spasiti život.
Ljubav nikada nije sigurnost. Ljubav je stanje u kojem ne postoji želja da
budemo sigurni. Ljubav je stanje ranjivosti,
Kod zrele osobe stvarna ljubav je trajna, postoji i nakon rastanka i
prekida ljubavne veze, čak i ako partner ima novu vezu. Ljubav kako je on
doživljava, prava, zrela ljubav, osjećaj je koji u njemu ostaje bez obzira
na to je li uzvraćen, a ne mijenja ga ni spoznaja da je veza s voljenom
osobom zbog bilo kojeg razloga nemoguća.Doduše, sigurno bi volio da mu
ljubav bude uzvraćena, ali neće biti silno nesretan ako se to ne dogodi.
Jer njega usrećuje sreća partnera. Za njega je normalno davati, a kad je
potrebno i žrtvovati se. Kad čovjeka koji voli napusti voljena osoba, može
se on izgubiti i nestati, ili se uzdići iznad patnje čuvajući svoje
uspomene.
Tako se za zrelog čovjeka bol pretvara u prekrasno sjećanje na zajedničke
sretne trenutke.
Za zrelog je čovjeka i prijateljstvo jedna vrsta ljubavi, samo
kvantitativno drukčija. I u ljubavi i u prijateljstvu on prihvaća partnera
onakvog kakav jest i želi mu da bude sretan. Spreman mu je pomoći kad god
to ovaj zatraži i brine se za njegovo dobro.
Razlika je samo kvantitativna, u količini angažmana, i katkada je teško
odrediti granicu između prijateljstva i ljubavi. Prijateljstvo i ljubav
dvije su biljke na istom korijenu. Ljubav tek ima nekoliko cvjetova više.
Kad se nekog doista voli, dopušta mu se bez straha uvid u naš život, naša
strahovanja, slabosti i očekivanja, bez obzira na to kako će on na tu
otvorenost reagirati. Nikakvo pretvaranje nije potrebno onome koji vjeruje
u sebe, svoje sposobnosti realno procjenjuje, prihvaća postojanje svojih
objektivnih slabosti, ali unatoč tome ima o sebi dobro mišljenje i nije mu
pošto - poto potrebno odobravanje, ili pohvala drugih, kako bi se uvjerio
da je vrijedna osoba. Takvi ljudi znaju da je osnovna i bitna ljudska
osobina nesavršenost i da ne postoji čovjek bez mana, čovjek koji nikada ne
pogriješi. Zrela se osoba osjeća vrijednom pa joj nije potreban partner da
bi s njim zajedno "postala bolja".
Čovjek koji uistinu voli nalazi zadovoljstvo i sreću u svojoj ljubavi, bez
obzira na to uzvraća li mu voljena osoba ljubav ili ne. Iako je, sigurno,
zadovoljniji ako mu osjećaji budu uzvračeni, nije duboko nesretan ako se
to ne dogodi.
Stvarna je ljubav nesebična sposobnost da se prihvati ljubljeno biće
onakvom kakova ona jest, da joj želi sreću, da se brine za njihovu dobrobit
i podupire ih kada god je u prilici. Ljubav je način života, mišljenja i
djelovanja, koji ne može postojati samo prema jednoj osobi. Stvarno voljeti
znači voljeti ljude, životinje, biljke, neku ideju, ukratko voljeti život.
To je doživljaj koji nije bitno vezan, ili čak uvjetovan seksualnom užitkom
i zajedničkim životom s partnerom. Prava je ljubav davanje, a ne samo
uzimanje, ona se doživljava u smislu "biti", kao davanje slobode življenja
i razvijanja partnera prema njegovoj vlastitoj želji i potrebi, a ne
"imati", kao kontroliranje, ograničavanje i posjedovanje partnera. Ljubav
je aktivni čin voljenja i ne može se očekivati da nužno bude uzvraćena.
Za razliku od nastanka i evolucije čovjeka i njegovih psihičkih funkcija,
gdje nije moguće sa sigurnošću reči koji je čimbenik za to bio najvažniji,
čini se očitim da je u nastanku razvoja osjećaja ljubavi važnu ulogu imao
bezuvjetni ljudski altruizam. Ako je točno da pravo altruističko ponašanje
nije moguće bez moralne motivacije, sućuti i brige za druge ljude, onda je
ono moguće samo u slučaju razvijene svijesti o samom sebi i sposobnosti
uživljavanja u tuđe osjećaje.
Sposobnost uživljavanja u druge ljude omogučila je stvaranje međuljudskih
odnosa koji se više ne temelje samo na praktičnoj koristi, nego i na
moralnim i osjećajnim potrebama, dakle pravo altruističko ponašanje.
Ljubav je najvrjednija čovjekova osobina po kojoj se on bitno razlikuje od
svih životinja, a potreba za emocionalnim vezivanjem tijekom dugih
tisućljeća u njega je postala nasljedna, genetički utvrđena.
Ljubav je psihički fenomen, subjektivan i ljudski intiman emocionalni
doživljaj, upućuje nas u priručniku za život "Ljubav na drugi pogled" (u
izdanju "Medicinske naklade 2006.) autor doktor medicine, psihijatar
Stanislav Feldman, koji je 1953. godine diplomirao na Medicinskom fakultetu
u Zagrebu, a u dugogodišnjoj kliničkoj praksi posvetio se psihoterapiji,
što mu je omogućilo da mnogima pomaže u rješavanju emocionalnih,
psiholoških i socijalnih problema u međuljudskim odnosima.
Zaključimo, u ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a ipak
ostaju dvoje.
I savjet. Ne šivajte već nakon prvog sastanka zavjese za dječju sobu ili
dnevni boravak. Ne donosite prebrzo odluku o stvaranju trajne ljubavne
veze. Dajte si vremena i mogućnosti da se razvije prava i zrela ljubav.
Kada se velikog grčkog filozofa Sokrata pitali zna li lijek protiv ljubavi
na prvi pogled odgovorio je krako i jasno: "Treba pogledati i drugi put."
Kada se velikog grčkog filozofa Sokrata pitali zna li lijek protiv ljubavi
na prvi pogled odgovorio je krako i jasno: "Treba pogledati i drugi put."
Stvarna ljubav - Ljubav na drugi pogled
Što je, zapravo, ljubav? Stvarna, prava ljubav!
Potražimo li u knjižarama, ili u javnim knjižnicama, knjigu koja se bavi
osjećajem ljubavi, pronaći ćemo - uz rijetke iznimke- popularna izdanja o
seksualnim ili bračnim problemima.. U njima ćemo naći više ili manje
korisne savjete o održavanju uspješnih spolnih odnosa, odnosno bračnih ili
vanbračnih ljubavnih veza. Očito se seksualni odnos te zajednički život i
veza dvoje ljudi suprotnog, ili možda i istoga spola, poistovjećuju s
ljubavlju. A to nije tako!
Ljubav je, stvarna ljubav, ipak, nešto drugo.
Zabluda, koja je vrlo proširena, i mnogog mladića zavara, jest da je ljubav
nešto što uvijek samo užitak stvara.
Kada se dvoje ljudi zavole i stupe u ljubavni odnos, očekuju da će zajedno
biti sretni do kraja života. No to se u životu, na žalost, ne događa često.
Netko nam se može sviđati i da ga ne volimo, ali ne možemo nekoga voljeti
ako nam se ne sviđa. A da li će se to pretvoriti u ljubav, pokazat će se
tek kasnije, kad prođe faza sviđanja i zaljubljenosti.
Želja za spolnim odnosom pa čak i za zajedništvom još nisu ljubav, ona se
može - ali ne mora - razviti kad se partneri bolje upoznaju i nauče
razumjeti, poštovati i prihvaćati jedno drugo bez pokušaja da ga promjene.
Stvarna je ljubav osjećaj koji ne ovisi o partnerovoj ljubavi i ne
zahtijeva uzvraćanje pod svaku cijenu.
Zajedničko druženje ili življenje i održavanje seksualnih odnosa nisu bitni
dijelovi ljubavi - ili čak istovrsni s njom. Oni se često događaju i
nevezano uz ljubav.Osobe, ljudska bića, koja osjećaju seksualni užitak bez
osjećaja ljubavi nisu bolesni ili grešni.
Uživanje u seksualnom odnosu se pojavljuje s osjećajem ljubavi i bez njega,
baš kao što se i ljubav može - ali ne mora - osjetiti zajedno sa seksualnom
željom i s njezinim ispunjenjem. Ljubav, seksualnost i zajedništvo nisu
istovrsni pojmovi.
Većini ljudi je teško razumljiva i neprihvatljiva vrlo jednostavna, logična
i jasna činjenica da naša ljubav ne ovisi o tome što voljena osoba osjeća
za nas, niti da to što mi nekoga volimo ne izaziva nužno njegovu ljubav za
nas. Nikoga ne možeš prisiliti da te voli. Kao što niti osoba koju volimo
može nas prisiliti da ju prestanemo voljeti.
Za sreću je nužno shvatiti razliku između ljubavi i zaljubljenosti, ljubavi
i seksa, kao i između ljubavi i ljubavne veze. I, najvažnije, neophodno je
shvatiti utjecaj razvoja osobnosti na sposobnost davanja i primanja ljubavi.
Ljubav je vezana uz svjesnu odluku o brizi za dobrobit druge osobe bez
očekivanja da briga bude uzvračena. Ljubav je primarna, izvan seksualnosti,
a upravo ta ljubav je jamstvo povjerenja i sigurnosti, priprema za
seksualnost, za njene predigre, njezine igre i doživljavanje, te za nove
oblike ljubavi. Afektivno vezivanje sa ljubljenom osobom je kod ljubavi
primarno, a seksualnost je samo jedan od načina vezivanja dvaju ljudskih
bića. Dobri, nesebični i samozatajni međuljudski odnosi, te u krajnjoj
liniji razvoj morala i ljubavi, temelje se na bezuvjetnom altruizmu. Samo
se bezuvjetna ljubav s pravom može zvati ljubav, dok je uvjetna ljubav koja
traži protuusluge od ljubljene osobe, samo "pseudoljubav".
U Bibliji, u prvom pismu Ivanovu, nalazimo tvrdnju: "Nema straha u ljubavi;
tko se, dakle, boji nije savršen u ljubavi."
Ljubav je dijete slobode. Ako se čovjek plaši, nije slobodan. On je ovisan
o "kazni", o odbijanju i odbacivanju. Zato se nastoji svidjeti drugima kako
bi ga oni prihvatili i voljeli. Budući da vjeruje da su mu njihova
naklonost i ljubav nužne, uvjerit će sam sebe da voli svakog čovjeka koji
mu to, prema njigovoj procjeni, može ostvariti. Ali on, zapravo, ne može
stvarno nikoga voljeti, jer on ljude treba, o njima je ovisan. Možemo ga
usporediti s putnikom koji je zalutao u pustinji, ostao bez vode i u
posljednjem trenutku naišao na oazu s izvorom pitke vode. Nitko neće
ustvrditi da on taj izvor voli. On taj izvor treba, o njemu je ovisan i
iskoristit će ga jer će mu spasiti život.
Ljubav nikada nije sigurnost. Ljubav je stanje u kojem ne postoji želja da
budemo sigurni. Ljubav je stanje ranjivosti,
Kod zrele osobe stvarna ljubav je trajna, postoji i nakon rastanka i
prekida ljubavne veze, čak i ako partner ima novu vezu. Ljubav kako je on
doživljava, prava, zrela ljubav, osjećaj je koji u njemu ostaje bez obzira
na to je li uzvraćen, a ne mijenja ga ni spoznaja da je veza s voljenom
osobom zbog bilo kojeg razloga nemoguća.Doduše, sigurno bi volio da mu
ljubav bude uzvraćena, ali neće biti silno nesretan ako se to ne dogodi.
Jer njega usrećuje sreća partnera. Za njega je normalno davati, a kad je
potrebno i žrtvovati se. Kad čovjeka koji voli napusti voljena osoba, može
se on izgubiti i nestati, ili se uzdići iznad patnje čuvajući svoje
uspomene.
Tako se za zrelog čovjeka bol pretvara u prekrasno sjećanje na zajedničke
sretne trenutke.
Za zrelog je čovjeka i prijateljstvo jedna vrsta ljubavi, samo
kvantitativno drukčija. I u ljubavi i u prijateljstvu on prihvaća partnera
onakvog kakav jest i želi mu da bude sretan. Spreman mu je pomoći kad god
to ovaj zatraži i brine se za njegovo dobro.
Razlika je samo kvantitativna, u količini angažmana, i katkada je teško
odrediti granicu između prijateljstva i ljubavi. Prijateljstvo i ljubav
dvije su biljke na istom korijenu. Ljubav tek ima nekoliko cvjetova više.
Kad se nekog doista voli, dopušta mu se bez straha uvid u naš život, naša
strahovanja, slabosti i očekivanja, bez obzira na to kako će on na tu
otvorenost reagirati. Nikakvo pretvaranje nije potrebno onome koji vjeruje
u sebe, svoje sposobnosti realno procjenjuje, prihvaća postojanje svojih
objektivnih slabosti, ali unatoč tome ima o sebi dobro mišljenje i nije mu
pošto - poto potrebno odobravanje, ili pohvala drugih, kako bi se uvjerio
da je vrijedna osoba. Takvi ljudi znaju da je osnovna i bitna ljudska
osobina nesavršenost i da ne postoji čovjek bez mana, čovjek koji nikada ne
pogriješi. Zrela se osoba osjeća vrijednom pa joj nije potreban partner da
bi s njim zajedno "postala bolja".
Čovjek koji uistinu voli nalazi zadovoljstvo i sreću u svojoj ljubavi, bez
obzira na to uzvraća li mu voljena osoba ljubav ili ne. Iako je, sigurno,
zadovoljniji ako mu osjećaji budu uzvračeni, nije duboko nesretan ako se
to ne dogodi.
Stvarna je ljubav nesebična sposobnost da se prihvati ljubljeno biće
onakvom kakova ona jest, da joj želi sreću, da se brine za njihovu dobrobit
i podupire ih kada god je u prilici. Ljubav je način života, mišljenja i
djelovanja, koji ne može postojati samo prema jednoj osobi. Stvarno voljeti
znači voljeti ljude, životinje, biljke, neku ideju, ukratko voljeti život.
To je doživljaj koji nije bitno vezan, ili čak uvjetovan seksualnom užitkom
i zajedničkim životom s partnerom. Prava je ljubav davanje, a ne samo
uzimanje, ona se doživljava u smislu "biti", kao davanje slobode življenja
i razvijanja partnera prema njegovoj vlastitoj želji i potrebi, a ne
"imati", kao kontroliranje, ograničavanje i posjedovanje partnera. Ljubav
je aktivni čin voljenja i ne može se očekivati da nužno bude uzvraćena.
Za razliku od nastanka i evolucije čovjeka i njegovih psihičkih funkcija,
gdje nije moguće sa sigurnošću reči koji je čimbenik za to bio najvažniji,
čini se očitim da je u nastanku razvoja osjećaja ljubavi važnu ulogu imao
bezuvjetni ljudski altruizam. Ako je točno da pravo altruističko ponašanje
nije moguće bez moralne motivacije, sućuti i brige za druge ljude, onda je
ono moguće samo u slučaju razvijene svijesti o samom sebi i sposobnosti
uživljavanja u tuđe osjećaje.
Sposobnost uživljavanja u druge ljude omogučila je stvaranje međuljudskih
odnosa koji se više ne temelje samo na praktičnoj koristi, nego i na
moralnim i osjećajnim potrebama, dakle pravo altruističko ponašanje.
Ljubav je najvrjednija čovjekova osobina po kojoj se on bitno razlikuje od
svih životinja, a potreba za emocionalnim vezivanjem tijekom dugih
tisućljeća u njega je postala nasljedna, genetički utvrđena.
Ljubav je psihički fenomen, subjektivan i ljudski intiman emocionalni
doživljaj, upućuje nas u priručniku za život "Ljubav na drugi pogled" (u
izdanju "Medicinske naklade 2006.) autor doktor medicine, psihijatar
Stanislav Feldman, koji je 1953. godine diplomirao na Medicinskom fakultetu
u Zagrebu, a u dugogodišnjoj kliničkoj praksi posvetio se psihoterapiji,
što mu je omogućilo da mnogima pomaže u rješavanju emocionalnih,
psiholoških i socijalnih problema u međuljudskim odnosima.
Zaključimo, u ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a ipak
ostaju dvoje.
I savjet. Ne šivajte već nakon prvog sastanka zavjese za dječju sobu ili
dnevni boravak. Ne donosite prebrzo odluku o stvaranju trajne ljubavne
veze. Dajte si vremena i mogućnosti da se razvije prava i zrela ljubav.
Kada se velikog grčkog filozofa Sokrata pitali zna li lijek protiv ljubavi
na prvi pogled odgovorio je krako i jasno: "Treba pogledati i drugi put."
