Moja prijateljica voli lijepo. I lijepo voli. Volim i ja nju.
Moja se prijateljica voli lijepo dotjerati. Umota se u plahtu, poveže se špagom i na špagu nakači četiri od konca spletene ruže i jednog plavog vunenog puža, pa takva dođe na posao.
Onda, unatoč mreži od ruža i užadi, i unatoč pužu koji azurno vrišti; i unatoč svim zabranama –
na vrh usne položi nekoliko cigareta i pusti da joj pepeo pada po spisima. Šuti.
Rješava tužne ili tvrdoglave sudbine u magli dima. Lista papire zamrljane garežom,
s naočalama na vrh nosa.
Odlučuje glavom i usput uzdiše s nečim što u grudima rijetko tko takvog tkanja ima.
Moja je prijateljica, osim što voli lijepo, i dobra. Čudna je, ali ima dobro srce, tako bi to ljudi rekli.
Moja prijateljica ne voli zabrane, ali voli anđele i maslačke.
Kad joj se iz stana iselio muž, oličila je zidove u nekoliko boja, tako da joj stari dom sad bude novi. Hodnik je zatrpala anđelima. Svuda je s komoda i zidnih polica zijevalo puno, puno malih anđela. Staklenih i porculanskih, s krilima koja se proziru. I sa stropa su visjeli anđeli napravljeni od trešnjinog drveta zamazanog bijelom akrilnom bojom i s krilima od krep papira.
Onda je, na vidno mjesto i u sred te anđeoske svite, zalijepila maslačak.
Odnosno, nije ga lijepila ona, već ličilac staklenog oka.
Moguće da mu je baš zbog tog komadića stakla, ili su u pitanju bile velike (i lijepe) grudi moje prijateljice– tapeta gigantskog maslačka pobjegla milimetar u krivo.
Milimetar, ali dovoljno za hrpu anđeoskih očiju. Piljili su ne trepćući. Mjerkali su ne dišući. Čak i noću. U vrijeme dok je moja prijateljica spavala i sanjala uvijek lijepe snove.
Procjep na stapki maslačka uočio je anđeo s ormarića za cipele. Jedan prilično anemičan, ali grleni primjerak od porculana.
Na njegov prvi poklik, probudilo se sve što diše. Na drugi i treći i sve što nikad nije i neće disati.
Procjep je „pao“, iako je prethodno promakao i iskusnom i estetski izoštrenom oku kao što je ono u moje prijateljice.
Ličilac staklenog oka je ujutro pozvan na popravni ispit.
Jer, zaboravila sam reći, moja prijateljica je dobra, ali lijepo je u ovom slučaju bilo preče.
I njoj i anđelima.
Ličilac staklenog oka je došao. Bilo mu je žao zbog pogreške. Učinite će sve da popravi stvari.
Tako je rekao i bez puno pompe raširio je svoje ružičasto ofarbane ljestve. Popeo se na njih i odozgo nekoliko minuta razmišljao o problemu. Iako je greška bila pri samom korijenu. Na stapki.
Dok su mu nos golicali maslačkovi paperjasti izdanci, anđeli su i dalje gledali.
Onaj s ormarića za cipele posebno.
Mojoj prijateljici je zazvonio telefon.
Iz slastičarnice u kojoj godinama u isto vrijeme naručuje dječju rođendansku tortu,
nekad u obliku košare, nekad šešira – ovisi o tome što će u tom trenutku veseliti njezino dijete, javljali su da im je žao.
Jednostavno – žao.
Gužva je. Pred Božić svi žele kolače i torte.
- Žao nam je.
I mojoj prijateljici je bilo žao. Kao da je ona birala termin rođenja svoga djeteta.
Sjela je na pod i razmišljala o tome kako inače rado i lijepo kuha. I pravi kolače.
Ali kako je ljuta na sebe što nikada nije naučila praviti lijepe kolače u obliku košarica i šešira.
S likom princeza i konjića purpurne grive. Kako plete ruže i puževe, a ne zna raditi Matovilke.
Razmišljala je i o tome kako će ovo biti prvi od pet rođendana njezinog djeteta bez torte
u obliku nečega. Bilo čega.
I malo je bila umorna. Od spisa. Od ljudi koji se u tim spisima svađaju i ne žele dogovoriti.
Koji čine nesreću jedni drugima. I od nervoznih šefova i snijega koji se topi.
I bivšeg muža, iako se iselio iz stana.
I dok je tako razmišljala, bila je još više tužna.
Nije se čak obradovala ni trenutku u kojem se stapka maslačka sljubila sama sa sobom.
Stopila kao da nikad procjepa nije ni bilo.
- Kakvu kosu ima Matovilka? – pitao je ličilac sa staklenim okom – Crnu ili je plavuša?
Anđeli su prevrnuli očima.
Moja prijateljica se sabrala, obrisala s očiju nešto nalik na suze (zapravo, to su i bile suze, ali zašto bi to itko morao znati) i natočila jeger sebi i ličiocu staklenog oka.
- Valjda plavu – rekla je šmrcajući.
Naravno, i u tim trenucima mojoj prijateljici lijepo nije dalo mira, jer Matovilka s čokoladnom kosom nije isto što i Matovilka s kosom od marcipana. Osim toga, crnke imaju oštrije crte lica.
Ličilac je šutio. Njemu je crna kosa baš lijepa i daje neku draž ženi koja je nosi na glavi .
Moja prijateljica još jednom šmrcnula i potom obrisala naočale rubom stolnjaka.
Nataknula ih je na nos i ispod njih škicnula u muškarca nasuprot nje.
Anđeli su na to popizdili. Posebno onaj anemični i sitničavi s ormarića za cipele.
Moja prijateljica je primijeti da ličilac sa staklenim okom ima vraški zgodno tijelo.
Naravno, primijetila je ona to i prije, dok se ovaj izvijao na ljestvama gledajući prema dolje
(jer s tog kuta gledišta bolje i brže rješava probleme), ali nije stigla o tome misliti.
Moja prijateljica me je maloprije sva u čudu nazvala.
Kaže, prije sat vremena na vrata joj je pozvonio Anđeo.
- Pa kud još jedan? – pitala sam je.
- Ali ovaj ima tortu! I na torti dvorac. I u dvorcu Matovilku.
Svi anđeli u stanu moje prijateljice šute. Osjećaju se malo postiđeno. Samo je jedan nasmijan.
Pije jeger, priča o tome kako nije problem ispeći žuti biskvit i od njega sazidati dvorac,
pa sve to onda pogletati i oličiti šarenim kremama. Priča i smješka se. Nije gay. I ima stakleno oko.
.JPG)
